REACTOR - ''Blankets, Pillows, Sheets'' (Guranje s litice/Carrot Productions, 2009)
Phillips linija koju sam dobio za 11. rođendan odavno ne vrši svoju primarnu funkciju. Već godinama figurira kao neka vrsta non-stop razglasa koji u obiteljskoj kuhinji neumorno reproducira uspješnice poput "Kajkavijane" i "Ljudi 20. stoljeća", a između njihova dva termina posljednje je sigurno utočište za hit-singlove Commodoresa nakon odlaska Lionela Ritchiea iz grupe. Doduše, možda bismo mogli raspravljati koja je zapravo primarna funkcija obične mini-linije s početka devedesetih, ali u mom mikrouniverzumu, primarno je, barem tada, bilo imati kvalitetan aparat koji može reproducirati CD-e, audio kazete i uspješno presnimavati iste, a da pritom ne sažvače traku. Potonja se funkcija, uz, dakako, neumrlu mogućnost emitiranja Radio Sljemena u beskonačnost, održala najduže. Jeftini korejski laseri, protiv njihova vijeka trajanja ne mogu ništa sva sredstva za čišćenje na svijetu.

Godine 1998. barem dva puta nisam mogao doći do škole jer su prilaze Gornjem gradu blokirali kordoni pripadnika jakih snaga MUP-a, čuvajući vladajuću kastu od razjarenih radnika s vrećicama u ruci i neisplaćenim izvacima plaće u džepu. Te sam godine barem jednom konzumirao metamfetamine, ali nisam siguran jesam li imao seksualne odnose. Te godine moja je grupa u jedinom domaćem pop-magazinu proglašena najboljom grupom u Hrvatskoj, a mi smo zauzvrat, ne zato jer smo to tako željeli, nego zato što nismo imali izbora, te godine odsvirali ukupno četiri koncerta. Dva od ta četiri koncerta odsvirali smo s grupom Reactor, enigmatičnim likovima sumnjivih prehrambenih navika i valjda jedinim bendom na sceni čiji se članovi nisi bojali pjevati harmonije. Da se mene tada pitalo, a nisam ni danas daleko od te konstatacije – Reactor su i dalje najbolji hrvatski bend ikad. Valjda zato jer su i tada bili tako prekrasno nonšalantni, i egzistencijalno i muzički.

Kako god bilo, ljudi iza splitskog projekta Guranje s litice, odgovornog za reizdanja, recimo to tako, kultnih ostvarenja domaće nezavisne glazbene scene poput "splita" Majmoona i Peach Pita, Anite i To, ali i za netom otisnuta nova izdanja [mandelbrot set]-a i Man Zeroa, odlučili su u digitalni format prebaciti i Reactor. Radi se o izboru pjesama s njihove tri kazete – "Your Special Day", "Bench"i "splita" sa sarajevskim Pessimistic Lines. Odgovarajući na pitanje o "niskobudžetnom pop-rocku" koji je bio Reactor, Ivan Mučnjak kaže da bi se prije radilo o "bezbudžetnom pop-rocku", i to je vjerojatno najiskreniji mogući odgovor. Uz eventualno da se radi o nečemu istinski autentičnom jer, na stranu sad bugarija i negacija produkcije, pisati onakve pop-pjesme rijetko tko može. Ali to je tek moj komentar.

Da ne bi bilo da Čehovljeva puška iz prvog paragrafa nije opalila, posljednja crta obrane između  mini-linije i potpunog prelaska na digitalizaciju bile su upravo spomenute kazete. Sve dok moj primjerak "Your Special Day" nije izgledao jednako sažvakano kao i moj otac kada radi jutarnju smjenu. Što se samog izbora pjesama na "Blankets, Pillows, Sheets" tiče, on je gotovo savršen. Gotovo, jer nedostaje moj osobni favorit – prekrasna emo-eksplozija zvana "The Tundra Happening Soundtrack". Ostatak, a posebice "Further", "So Close to the Platform" i "Away From Me" su i dalje neke od najljepših pjesama žanra, zvali ga mi lo-fi, pop-punk ili indie-rock. Melodične, lepršave, ironične. U onima melankoličnog tona, kao "Shred" i "It Felt Fine", estetika popularno zvana tri-momka-i-kasetofon posebno izbija na površinu i ispunjava sobu nekom čudnom nostalgijom.

Možda je i najbolje da se pokušam nekako ispričati za prijašnje epistolarno poniranje u prošlost: zapravo, i nemam neke isprike, jednostavno mi se čini da nisam dovoljno sposoban o nečemu toliko mi emocionalno definirajućem govoriti u objektivnim terminima. Također, nedostaje mi i gastronomske metaforike da konceptualiziram ovo što sad pišem onako kako se ovdje posljednjih tjedana pisalo. Reactor možda i nije najbolji hrvatski bend ikad, ali, ne znam, meni je, na neki način, promijenio život.

www.guranjeslitice.org

MAN ZERO - ''Telemark''
Debi album hrvatskog post-rock banda koji zvuči svijetski. Promocija je u KSET-u, 19.X (ponedjeljak), a potom i u Močvari, 11.XI (srijeda) sa švedskim Jeniferever.

Man Zero su počeli s radom 2002. nakon burnog, turbulentnog i bolnog razlaza Karpis, obećavajućeg noise-rock banda iz Đurđevca koji je imao solidne šanse nametnuti se relevantnoj domaćoj sceni koja se okupila oko Earwing Records pokojnog Bare. Tada novo oformljeni Man Zero, o čijem nastanku imena 'čovjek nula' bi se mnogo toga moglo govoriti jer ih je netko jako dobro klepnuo izokrenuvši im smisao prijateljstva i povjerenja u čistu prevaru ...bio je prisiljen krenuti od nule i sa nule.

No, Man Zero je bez obzira na to vrlo brzo pronašao svoj stil u kombinaciji instrumentalnog post i noise-rocka kojeg su imali takoreći u malom prstu jer su prethodno tokom '90-tih prošli kroz nekolicinu neuspješnih lokalnih bandova svirajući punk, grunge, hardcore, noise i math-rock, te su kroz izvjesno vrijeme počeli nastupati i po daleko širem području Hrvatske s povremenim koncertima po ex-Yu regiji. Do 2007. s njima je postavu činio Josip Kudumija - Joco (ex-Kelly Meickle, Joe 4, odnedavno Joe 3), a nakon toga ekipa se ustalila u formaciji Igor Domjan (bubnjevi), Elvis Šimunic (bas) i Tomislav Biškup (gitara). Upravo iz tog perioda kada su imali jedan od najzapaženijih (a i najznačajnijih) nastupa u sklopu Žedno Uho Festa (11.V 2007.) datira ovaj album kojeg su snimili za svega 4 dana u Kramasonic studiju kod Nikše. Album je odgađan pune dvije godine, brižljivo je produciran, poliran i miksan (Nikša & Man Zero), a specijalno je masteriran u Chicagu kod Carl Saffa.

Kroz 50-tak minuta instrumentalističkog post-rock formata, "Telemark" prikazuje Man Zero u bogatom i raskošnom nonšalantnom izdanju gdje se neprestano isprepliću melodični riffovi, ambijentalna glazba i raznoliki pasaži sa natruhama ekspresivnih harmoničnih eksperimenata (uvodna "Changing place"), a osobitu pažnju band je poklonio melodijama kombiniravši amplificirani električni i distorzirani gitaristički zvuk. Bez obzira na prisustvo samog maga Hrvoje Nikšića koji je u većini skladbi dodao svoj zaštitni pečat obogativši zvuk synthom, fender rhodesom, vokoderom i još ponekim efektima, najjači adut Man Zero drži na vlastitim tehničkim sposobnostima uigrane i koncizne svirke s kristalno jasnim melodijama. Kada se kaže da je nešto zaista lijepo, mnogi parametri se sukobljavaju u kriterijima i načelima po kojima se sastavlja mozaik pojma ljepote koji varira od osobe do osobe. No, u ovom slučaju tehnička gipkost i profinjeni smisao za sklad harmonije i melodija igraju daleko važniju ulogu od energije koju su Man Zero pretvorili u rafiniranu suptilnost za izražavanje svojih fantazijama okupiranih ambijentalnih impresija. Teško je nekome tko nema smisla za estetiku objašnjavati pojam ljepote koja je relativna, no Man Zero su cijeli konglomerat prethodno stečenog znanja, vještine i iskustva iz prošlosti peglajući po mnogim stilovima rocka skoro od početka '90-tih naovamo kada su prolazili brojne faze kroz Dogs Body, Eto Zvuk!, Karpis... ispolirali na tanane prizemljivši se u doskoku s emocijama koje pogađaju dušu. Premda instrumentalni post-rock često zna biti dosadan, monoton, pa i naporan za slušanje, ova tri vrsna glazbenika su vješto izbjegla zamku letargije (osobito u središnjim brojevima "The life you wanted" i "Nods and approval") iskoristivši gotovo sav dio magičnog arsenala skladajući sasvim nepretenciozne, ali vrlo zahtjevne kompozicije neprestano ih gradacijski filajući s novim riješenjima. Uz nezaobilazne riffove, ponekad su to tremolo pasaži, ponekad distorzije koje nisu prenaglašene, katkad fingerpicking stil, amplificirani zvuk gitare, odriješiti Igorovi udarci na bubnjevima ili prostorne harmonije melodičnih Elvisovih basova, a sve skupa za uho zvuči vrlo ugodno i nebeski prozračno jasno. Zato je teško riječima opisati svu suštinu ljepote zvuka kojeg ima ovaj album, osobito na završnoj temi "Echo of my cowboy boots" gdje se uključuje i sam Igor Pavlica na trubi kao da se pojavio Mark Isham u jednoj od svojih vještih, blago psihodeličnih inkarnacija. Ista skladba ima i dodatni bonus koji počinje narativno na engleskom jeziku, a pretvara se u sukladni, vrlo jednostavni minimalistički sedmominutni 'skriveni' izvod. Perfektno.

Od dizajna omota (Niko Potočnjak), preko produkcije do sadržaja, ovo je jedno od istinskih remek djela hrvatskog underground post-rocka 2009.

Nemam riječi. Na svjetskom nivou.

ANITA / TO - split cd
''Kaos hrvatskog juga''

Iz širokih bespuća hrvatskog undergrounda ipak se dogodilo čudo - postoje entuzijasti koji su cijelu priču nekako pokušali izorganizirati. Nezavisni domaći promotor Guranje s -itice je na jedan CD spojio dva benda i složio jedno post-rock-noise čudovište.

Splitski bendovi Anita i To zabučili su iz zvučnika nekakvo hibridno čudovište koje se sigurno neće pojaviti u prime timeu MTV-a ili emisijama 100 % domaće, jer pola sata nervoznog noisea (u slučaju Anite) i umornog depresivnog post-rocka (u slučaju To) ima dijametralno suprotnu ulogu.

O imenima i konkretnim pjesmama vjerojatno nema smisla govoriti, jer su Anita dali 'logična' imena tipa "Vrc" ili "Shjp", a To se svoje instrumentalne mračne horore nisu ni trudili imenovati. Anita su strganim nepravilnim ritmovima pridružili povremene pozadinske krikove, a odličan zvuk je, unatoč svoj rockerskoj prljavštini, totalno razumljiv. Histerija prelazi u kaos, a frustracija u često 'popižđivanje' (postoji li ta riječ uopće?!).

Nakon njihovih 7 stvari, To su stvari vratili u puno mirnije, ali slično psihotične vode. Tihim šuljajućim gitarama cijelo vrijeme društvo radi neki puhački instrument koji svemu daje specifičan i zanimljiv ton.

Sve u svemu, osim činjenice da se netko napokon odlučio dati priliku ovakvim bendovima (koji neće krenuti putem Halida i dvaput za redom rasprodati Arenu), ovo je jako zanimljiva kombinacija, jer je lijepo vidjeti dva benda koji dijele sličnu sudbinu, ali je iskazuju na drugačije načine.

MAN ZERO - ''Telemark''
POST ROCK JEBOTE, ko to još svira 2009. osim onih grintavaca Mogwai? E, pa sviraju ga Man Zero i sviraju ga dobro. Iako su neki pojedinci s Potliste zamjerili bendu da je dosadan, odgovorno tvrdim da su u krivu i da idu slušat metal. Prvi put sam slušao Man Zero prije par godina na terasi Močvare i bili su okej al' ništa pretjerano, rekao bi kolega Brodie - čak i dosadnjikavo.

U međuvremenu su Elvis, Biškup i Igor radili u tišini, poženili se i isporodili djecu. Elvis se zamjerio do krvi još barem tucetu ljudi na internetu, a bend je snimio "Telemark" i zaključao ga u ormar na dvije godine iz meni nepoznatih razloga. Kako ih nisam slušao još od te Močvare iznenadio me njihov koncert u Ksetu kojim su promovirali album. Nisam dugo čuo tako glasan koncert u Ksetu, a bend je bio uvježban i rasturao. To me ponukalo da kupim album i bilo je to dobro utrošenih 50 kuna. Iako smo recenzirajući domaće bendove često ponukani da im nezasluženo damo zvjezdicu više jerbo su nam ekipa, prijatelji, raja ili nešto, Man Zerou to ne treba. Dobre melodije, standardne dinamičke izmjene - sviraj tiho pa kresni po drajvu, a sve odlično snimljeno kod Nikše u Kramasonicu. Sedam stvari koje su savršene za slušat doma pod dekicom dok je vani ovo usrano jesensko vrijeme ili dok se voziš prema Splitu, a na cesti poplava.

Sad bi ja tu još mogao nasrat puno toga o snimanju gitara i efektima koje bend koristi, al pošto vjerujem da moje guitargeekovštine ne zanimaju prosječnog čitatelja Potliste, dok uredništvo ionako zna samo pričat o starim albumima Kreatora, o tome možemo dolje pod komentarima. I da, treba nadodat da je "40 Acers And a Mule" stvarčina i po isto kao i "Echo of My Cowboy Boots". Svaka čast ljudi.

P.S. Sad se čeka da Nikač pusti u opticaj nove Sevene pa da mogu ko čovjek pisat o gitarskim solažama i fuzzovima te distorziji.

MAN ZERO - ''Telemark''
Đurđevački trojac Man Zero je materijal za svoje prvo veliko predstavljanje javnosti snimio još u svibnju 2007., no porođajne muke oko izdavanja „Telemark“ učinile su svoje i snimke su svjetlo dana ugledale dvije godine kasnije. Iako je takav razvoj događaja primarno stvar slabašne diskografske infrastrukture na ovim prostorima, u slučaju Man Zero to dvogodišnje držanje materijala u ladici ima i izraženu simboliku. Naime, Man Zero su na svim razinama perfekcionistički orijentirani i preslušavajući „Telemark“ slušate band koji djeluje kao da je spreman potrošiti mnogo vremena za predstavljanje publici u najboljem svjetlu. Tako se čini kao da je band dvije godine lufta odvojio kako bi pod mikroskopom dodatno analizirao svoje pjesme prije njihovog puštanja na slobodu.

Odsustvo nemara i spontanosti se itekako osjeti, pa je „Telemark“ vrhunski odrađen posao. Besprijekoran i primjeren snimak (legendarni Kramasonik studio) kao i mastering (rad starog čikaškog lisca Carla Saffa) su jasni već na prvu loptu, a u istom rangu je i cjelokupna glazbena izvedba. Man Zero jesu sljedbenici „post rock“ škole sredine 90-tih, no već u startu odmiču se od golog stvaranja atmosfere letargičnosti i lijenog prebiranja po žicama koji su sinonimi za žanr. Kao i primjerice njihovi suborci Lunar, Man Zero odlaze dalje od rutinskog i klišeiziranog „plinkanja“. Elvis, Igor i Tomislav nisu apatični ni mlitavi i imaju dinamiku u malom prstu. Primjerice, band potezanjem prema noiseu (npr. zapjenjene kaskade sjajne „40 Acres And A Mule“ ili „Ennuyeux Coome La Pluie“ koja evocira radove zaboravljenih Paul Newman i Shipping News) i bacanjem „eteričnog“ synth praha po nizu pjesama u startu siječe svaku naznaku učmalosti. Osim toga, „Telemark“ plijeni i odsustvom „grandioznosti“ i megalomanije koje često zaguše band sličnog izraza. Glazba Man Zero nije agresivna, no puna je mreškanja i akcije, pa nema straha od boravka u mlakoj i ustajaloj vodi.

„Telemark“ će neutreniranom uhu zazvučati proračunato i iskalkulirano, a ponegdje će i odati dojam banda čiji članovi više vole razglabati o svojim pojačalima i markama pedala nego svirati, no ovdje se vraćamo na početak priče. Ovo je glazba predanosti savršenstvu forme, jasno profiliran zvuk u kojem su svi sastojci unutar okvira i na zadanom mjestu, a Man Zero bez problema pariraju razvikanijim stranim imenima srodnog glazbenog i „ideološkog“ profila. „Telemark“ je mudra, intelektualizirana i uvjerljiva glazba; debitantski album kakav su Man Zero mogli samo poželjeti.